— „Za što da sjednemo ovdje?" — „Jer je ovdje visoko i svijetlo." — „Ali je tamo dolje duboko; mozak mi se vrti a suncevi zraci udaraju u vodu, pa mi u ocima blješti; hajde, hajdemo dalje!" — „Ne cu, ne cu dalje !" — „Onda bar natrag u zelenu sjenicu; tamo je bilo tako lijepo." — „0 ne cu, ni tamo ne cu." On se tromo pusti kao da nije htio ili baš nije mogao dalje. Ona stoji, gleda ga ukoceno. Na to on : — „Asto, sad mi moraš razjasniti, za što se tako preplaši, kad onaj stranac brodar u sutonu — Ude?" — „Nijesam li pogodila?!" prošaputa ona, pa kao da htjede pobjeci. — „Moraš mi kazati prije nego što odeš; inace ne dodoh više za tobom." — „BotolFe!" povika ona pa se obrnu njemu, ali zastade. Na to on : — „Svakako, obecah ti, da te ne cu pitati, pa ja cu svoju rijec održati ako ti je to milije; ali — onda je svemu kraj." Sad udari ona u suze i pride mu. Onizak, nježan joj oblik, male rucice, bijela sjajna kosa, sa koje spala bila mahrama povezilja, pa tek oci, pa ustašca, sve te za se vezivalo a skupa sacinjavalo cudnovatu, milu i prijatnu sliku. Sjajni, svijetli suncani zraci padali na nju. On skoci: — Da, ti znaš, kad me tako pogledaš, da ja popuštam. Ali sad i ja znam da ce poslije toga samo još gore biti. Zar ti to baš ne možeš da pojmiš, ako ti i po sto puti obecam, da ne cu da znam za tvoju prošlost — — nemam mira, ne mogu svoje obecanje da održim!" Lice mu pokazivaše da je strasno uzrujan a ta strasna uzrujanost da nije tek od juce. —¦ „BOTOLFE, to je baš bilo, što mi obeca, kad m e n i nigda ne dade mira; obecao si, da ceš se proci onoga, što ti ja nigda, nigda ne bih mogla kazati. Svecano si mi obecao, rekao si sa svim ti je sve jedno, htio si mene samo, ništa drugo do' mene! — — BotolFe!" I klece preda nj u travu; plakala je k'o da strahuje za život njegov, pogleda ga a suza za suzom govorila je mjesto nje, i ona bijaša najljepši i najsretniji stvor, što ga je on u životu svom vidio. 41* — „Sahrani me Bože!" rece BOTOLF, skoci, ali malo za tim opet sjede. — „Kad bi me ti tako ljubila, da mi se možeš povjeriti — kako bi nas dvoje srecni bili!" — „Ili kad bi ti imao malo više vjere u meni!" moljaše ga ona i dopuza na koljenima bliže njemu, pak za tim nastavi: — „Tebe kad bih ljubila? U onoj noci, kad poslije sudara našeg broda s tvojim dodoh na palub, stajao si ti na zapovjednickoj cupriji i izdavao naloge. Nigda ne vidjeh nešto covjecanskije i snažnije; zavolih te s mjesta! Pa. kad me ti — vec poce brod nam tonuti — u camcu prenese — tada osjetih opet volju za životom, a mnidijah, e sam je za svagda izgubila!" — Ušuti. Suze su joj neprestano tekle, tad mu rukama obgrli koljena: — „BotolFe" moljaše, „budi velik, budi velik kao onda, kad me uze bez icega, mene, mene samo uze — „BOTOLFE !" — Skoro oporo odgovori on: — „Što me iskušavaš ? Ti znaš — ne mogu! Dušu, dušu hocemo mi, ne samo tijesan život u prvim danima, no, podnosi, ali poslije više ne." Ona uzmace natrag i rece ocajno: — „Ah ne, život nigda više ne biva cio, — o Bože!" i opet udari u suze. — „Daj mi citav život svoj a ne samo jedan dio od njega, pak ce onda opet u mene cio postati !" — Govorio je odlucnim glasom kao da je ohrabri; ona ne odgovori, vidio je, borila se. — „Svladaj sebe samu, ucini taj korak! Ta gore nego što je, ne može biti!" — „Razumiješ, da me do skrajnosti dotjeraš!" govoraše ona moleci; on je rdavo razumjede pak nastavi : — „Pa sve da je najveci zlocin, ja cu pokušati da podnosim, ali ovo, ovo ne mogu podnositi!" — „Ne mogu, ni ja ne mogu !" povika ona pa se ispravi. — „Ja cu ti pomoci podnositi, svaki cu ti dan pomoci," nastavi on, pak ustade i sam, „samo kad znam šta je. Ali ja sam vrlo, vrlo ponosit, a da budem cuvar njecega, što ne poznajem i što zar drugom pripada!" Na to ona pocrveni kao žar. — „Sram te bilo, od nas dvoje ponosnija sam ja, ja ne tražim cuvara onoga, što drugom pripada. A sad prestani vec jedared." — — „Ne, ako si ponosna — a ti mi oprosti moje sumnje." — „Spasitelju Bože, to ne cu dulje izdržati." — „Ne, zakleo sam se, da mora danas tome biti kraj." — „Zar to nije nemilosrce" vikaše ona, „ženu, koja se tebi predala i tako te iskreno za se moli kao ja — kinjiti i muciti !" I opet tek što nije udarila u suze, al od jedared se promijenu i viknu: — „Oj, providim te, hoceš da me dovedeš do potpunog ocajanja, ne bi li što od mene doznao!" Brižno ga pogleda a za tim se okrenu. Sad ce polako rijec po rijec: — „Hoceš li ili ne ceš?" Ona pruži ruku: — „Ne cu, pa ma mi sve nudio, što se odavde može pregledati !" Odstupi od njega, grudi joj se talasale, pogledi joj lutali ovamo onamo, cas kruto cas tužno, cas opet kruto. Naslonila se na jedno drvo pa je plakala: a onda prestade i poce opet uzmicati. — „Znao sam, da me nisi ljubila!" zacuje za sobom — i na mah postade najnježniji stvor i gotova da sve pokaje; nekoliko puti htjede odgovoriti, ali mjesto toga baci se u travu i sakri lice medu ruke. Pride i naže se nad njom. Osjecala je njegovu blizinu, cekala je da je oslovi, ali, kad se to ne dogodi, postade joj još teže, tjeskobnije oko srca i morade pogledati gore. Za tren skoci u vis; dugoljasto, opaljeno lice, duboke oci bez obrva, široka ali stisnuta usta, cijelo snažno tijelo — tako je uticalo na nju, da ga na mah vide pred sobom .kao ono što staja one burne noci na zapovjednickoj cupriji, kad im se brodovi sudariše; isto je tako bio velik kao onda, pak došao snažan, silan, ali sad stoji njoj samo na suprot! — — „Ti si mi lagala, Asto!" Ona uzmace, on pode za njom. „Ti si i mene lažom ucinila, ni jedan jedini dan, što zajedno proživjesmo, nije medu nama istina vladala!" Stajao je tako blizu uz nju, da mu je mogla osjecati vrelo disanje, gledao joj je upravo u zenicu, tako, da joj se smrce, nije znala šta ce u prvom trenutku reci, šta li ce uciniti, za to sklopi oci. Stajala je tako, kao da ce da padne ili da bježi; cas je kucnuo da se odluci. U toj grobnoj tišini i nje