(Nastavak). 9. Juna primio je Omer - paša preko Dubrovnia od Derviš-paše kratak izvještaj o pohodu na Nikšic; javljao mu je o dvjema sjajnim pobjedama u Kiti i pod Ostrogom! Priznao je doduše, da je poginuo Sali-paša, dva pukovnika i 300 ljudi, — ali zato je na strpljivoj hartiji bilo 1500 Crnogoraca mrtvih! Ta se vijest odmah javila na sve strane, no serdaru se cinilo, da je opet nasio; i kad je sutradan citao crnogorski izvještaj o tim bojevima, u mal' nije pobijesnio, proklinjuci Derviša, što mu ne kazuje istinu. Za to ga pozove, da mu još jednom pošalje tacan izvještaj o svom uspjehu. Dervišpaša to ucini, i na pošljetku izjavi, da je nemoguce izvesti serdarev plan, jer se nikako ne može preko Ostroga prodrijeti u Bjelopavlice. Još je savjetovao i to, da se pošalje polovina vojske morem u Albaniju, a druga polovina neka se ostavi da cuva Hercegovinu. Na pošljetku je molio da ga dignu sa službe. — Serdar nije htio da popusti ni jedne tacke od svoga ratnoga plana, zato javi ovu razmiricu porti. Porta dade serdaru za pravo, a Dervišpaši zapovjedi, da ostane gdje je, i da u svemu sluša serdara. Dok se tako Omerpaša s Dervišpašom svada, vraticemo se mi u Albaniju, gdje je Turcima bila bojna sreca isto tako loša, kao i u Hercegovini. Poslije dugog i teškog oklijevanja prede Abdipašino odjeljenje crnogorsku granicu kod Spuža, i napadne sa sjevera na selo Martinice; no tu je bilo dosta Crnogoraca, koji su se ocajnicki borili. Dok su Turci zauzeli Martinice, i spalili ih zajedno sa svima okolnim selima, palo ih je 200 mrtvih i ranjenih. Medu ovima pošljednjima bio je i pukovnik Mustafa Dželadinbej (Poljak) koji je g. 1876. na istom ovom mjestu kao divizijonar smrtno ranjen. U vece istoga dana preda knez Francuskomu i ruskomu konsulu u Skadru protest protiv ovoga napadaja, navodeci, da se nije zaratio s Turcima, pa zato moli velike vlasti, neka mu pomažu u ovoj borbi civilizacije protiv varvarstva. U ono vrijeme ponudi knez Gorcakov turskomu . poslaniku u Petrogradu iste uslove, koje je prije i knez Nikola stavio. Porta to najuctivije odbije. Poslije pobjede kod Martinica vrati se Abdipaša uz gruvanje svojih topova opet natrag u Spuž, mjesto da pode naprijed. Prešavši na desnu obalu rijeke Zete, zapodjene 28. Maja na brežuljku Jenikeja bitku, u kojoj pogibe stari vojvoda albanski, Hotobej. Ovaj boj nije Turcima donio nikakva dobra, jer su se opet 1. Juna morali na istom mjestu pobiti s Crnogorcima. Mirko je sam zapovijedao u toj borbi, samo da Abdipaša ne uzmogne poci dalje od Spuža. Abdipaša javio je o tome boju Omerpaši, a ovaj je taj izvještaj još ljepše nakitio, kako su poginula samo trojica vojnika, a ranjeno ih je samo 48, dok je Crnogoraca palo 500! No o daljnjem prodiranju u Bjelopavlice i o sastanku s Dervišpašinim cetama kod Ostroga — nije bilo više ni govora. II prije no što je serdaru stigao glas o boju u Kiti, uvjerio se on, da Abdinaša nije dorastao svojoj zadaci. Kad su viši casnici usmeno podnijeli serdaru izvještaj o vojnickom položaju u Spužu, odmah je izgovorena rijec: „izdaja." Pa i jedan evropski konsulatski cinovnik prijavio je, kako je svojim ocima gledao, gdje ruski konsul daje Abdipaši novaca. To je doduše bila samo laž i potvora, ali serdar je ipak predložio velikom veziru, da se promijeni uprava albanskog odjeljenja. Izabraše za Mušira Abdul Kerimpašu (drukcije su ga zvali i Abdipašom) i pozvaše ga iz Monastira. Istoga ovoga nesrecnoga mjeseca odmetnuše se i Miriditi, ili bolje reci, ne htjedoše da vrše voj nicku dužnost. Još u proljece je Bibdoda paša, — vojvoda katolickih Miridita, koji svoje porijeklo vode bajagi od Skenderbeja Kastriotica — svecano obecao, da ce u svakom ratu protiv Crnogoraca poslati na vojsku prilican broj ljudi. Ali kad mi docosmo u Skadar, Miriditi ne htjedoše ni pokazati da su živi. Serdar ih još jednom ozbiljno opomene na njihovu dužnost, no oni mu odgovoriše citavim nizom tužaba još iz Krimskoga rata. Bijahu to neke cudnovate spletke, koje je zapocinjao i pleo jedan miriditski seoski sveštenik, po imenu Don Gaspar. Njega dade serdar odmah uhvatiti i odvesti u grad, ali sada tek nastade neprilika. Francuski konsul Vit oslobodi svojom rukom Don Gaspara i povede ga sobom u konsulat i spusti zastavu. Ta politicka svada svršila se time, što je serdar javno morao dati zadovoljštinu. U to vrijeme buknuo je ustanak i u susjednoj Srbiji. 16. Juna razbio je jedan Turcin na cesmi jednome srpskome djecaku testiju, i udario mu šamar po licu, a to bijaše dosta, da se citav narod digne na oružje. Na sve strane stadoše se dizati šancevi, ali za malo uciniše topovi svemu kraj a ostalo se svršilo diplomatskim putem. Prijatelji crnogorski nadali su se, da ce ovaj dogadaj biti od koristi Crnoj Gori, ali knez Mihajlo mislio je drukcije. Njemu nije ni na um padalo, da za ljubav svoga rodaka Nikole diže Srbiju na oružje •, on je išao svojim putem i kao dobrome diplomati pošlo mu je za rukom, da izbaci Turke iz svoje zemlje bez jedne kapi krvi. Pomocna ceta od 2000 zejbeka stigla je medutim iz južne Anatolije u Skadar, a odatleje pošla dalje u Spuž. Bijaše to neobican prizor i za Albance i za Evropejce. Visoki, mršavi ljudi, lijepa crnomanjasta lica, s visokim uskim turbanima, tijesnim,. šarenim koparanima, tijesnim cakširama, i kratkim tozlucima tako, da su im koljena ostala gola; u bensilahu dvije male puške i dug jatagan a na plecima duga puška — eto tako su izgledali ti škotski Higlendezi u Turskoj. Dok se to sve tako spremalo, suzbijao je Mirko topovima pod Spužem diviziju Abdipašinu. Nad osvojenim selom Jenikejem ucvrstio je jake šanceve, i tu je sastavio do 7000 ljudi. Serdar je zapovjedio, da se ta pozicija po što po to zauzme, jer inace nije moguce prodrijeti u ravnicu Bjelopavlice duž obale rijeke Zete. Premda je Abdi paša dobro znao, da je njegov našljednik vec na putu iz Stambola, spremi se još jednom 24. Juna za juriš. Citav sahat udaralo je sedam poljskih topova na neprijateljska utvrdenja, za tim se sklopiše dvije cete za j